Na stjenovitom vidikovcu, iznad mjesta susreta rijeka Pive i Tare, nalazio se Soko grad – ljetnja prijestonica herceg Stjepanove Hercegovine. Grad koji je naslijedio od svoga strica imao je počasno mjesto, a po njemu je koristio i titulu „od Sokola“. U sačuvanim izvorima Soko grad se prvi put pominje u povelji iz 1419. godine koju je vojvoda Sandalj Hranić izdao Dubrovčanima, ali je izvjesno da je postojao i nešto ranije, vjerovatno krajem XIV vijeka.
Podignut da brani i čuva, disao je ritmom kraja kome pripada. Skoro vertikalne stijene činile su prirodnu odbranu, a na mjestima gdje ona nije bila dovoljna zidani su bedemi. Sa sigurnošću se može reći da je na strmom uzvišenju bio zamak sa dvorom. Na branjenom prostoru približnih dimenzija 50×20-30 metara vidljivi su ostaci bedema, kula, cistijerne i dvije uklesane kamene klupe korišćene, vjerovatno, za nadgledanje teritorije.
Podgrađe je aktivno živjelo zahvaljujući trgovini i rudarstvu. Prema primorju su se izvozili raznovrsni proizvodi, uglavnom stoka, drvo i vosak. Takođe i metali, najvjerovatnije bakar, olovo i cink čijih ruda na ovom prostoru ima dosta. Oko rudnika su formirana rudarska naselja, karavanske stanice i trgovi. Osvajanjem Pive od strane Osmanlija 1466. godine, rudarstvo je zamrlo.
Skorijim arheološkim istraživanjima u Šćepan Polju otkriven je srednjovjekovni rudnik koji tek treba da nam otkrije tajne tadašnjeg rudarstva…